Pričam si priču…

udruga sofija

Sjećaš li se kad su ti kao maloj čitali priču prije spavanja? To je često bilo najuzbudljivije doba dana. Imala si punu pažnju mame ili tate, i oni bi često oživjeli riječi pokrećući maštu.

Kako sam odrastala, čitala sam sve više i više knjiga, a priče koje mi je pričala mama ostale su uz mene do danas.

Moja najdraža priča jedno vrijeme je bila Crvenkapica. Za one koje se sjećaju riječ je o djevojčici koja putuje šumom kako bi baki odnijela kolače. Sretne vuka, kaže mu GPS poziciju bake, on ode i pojede baku. Kada Crvenkapica stigne, na kraju je spasi lovac Luka rasporivši utrobu vuka.

Da je pisano i stilski malo drugačije, mislim da bi i Stephen King mogao nešto napraviti s ovom radnjom.

Druga najdraža mi je bila Pepeljuga, obožavala sam i crtić. Djevojci umre otac, ostane s maćehom i dvije zločeste polusestre koje ju zlostavljaju. Ali jedne magične večeri, ona se pretvori u princezu u lijepoj oblekici i ode na bal. Naravno Princ zapazi upravo nju, ona pobjegne, on je traži, nađe i spasi je od života bijede i čemera. Muškarac koji rješava sve probleme. On je nju odabrao, on je nju zapazio.

Kao djevojčice vjerujemo u ovaj pojam bajke, istinske ljubavi i sretnih završetaka (hvala gospodine Disney). Gledamo filmove o princezama poput Pepeljuge, Trnoružice i Male sirene. Rekavši sebi da svi pronalazimo istinsku ljubav, sve ćemo naći svog princa na bijelom konju, bez obzira na to koliko bio lijep, izgubljen ili drugačiji. Sve dobivamo sretne završetke. Sanjamo svoj prvi poljubac, prvi spoj, bijelo vjenčanje, našu ograđenu kuću u cvijeću, savršenog supruga, prekrasnu djecu i stolice za ljuljanje na trijemu dok gledamo u naš predivan vrt. A u savršenom svijetu, u savršenoj priči, savršenoj bajci, svi se ostvaruju i svi su s istom osobom. Našim princem.

Kompleks Pepeljuge prvi je put opisala Colette Dowling, koja je napisala knjigu o ženskom strahu od neovisnosti – nesvjesnoj želji da se drugi o njoj brinu. Kaže se da kompleks postaje sve vidljiviji kako osoba odrasta. Kompleks je dobio ime po liku iz bajke, te iste Pepeljuge. Temelji se na ideji ženstvenosti prikazanoj u toj priči, gdje je žena lijepa, graciozna, uljudna, podrška, marljiva, neovisna, ali nije sposobna promijeniti svoju situacije vlastitom akcijom i mora joj pomoći vanjska sila, obično muškarac.

U eri opsjednutoj fizičkom ljepotom, priče o princezama (koje je Disney unosio u svaku dnevnu sobu), s reklamama, časopisima i filmovima, pomažu nam u stereotipnom pojmu ženstvenosti: prelijepi pramenovi duge sjajne kose (obično plave ), maleni struk, ravan i malo prćast nosić i poveliko poprsje (da čak i u crtićima). Je li čudo da mlade djevojke odrastaju u žene opsjednute kremama za izbjeljivanje puti i plastičnom kirurgijom?

udruga sofija

Odgajamo generaciju bolno samosvjesnih mladih žena koje nisu u stanju vidjeti ljepotu u sebi. A u trenutku kada žene kreću u život, prijeti nam opasnost  da odgojimo mlade djevojke čija je jedina ambicija udaja za tog bogatog, zgodnog princa.

Ali ne, to nije sve niti najgore što ti se može dogoditi. Idemo nastaviti ovu priču, ali u drugom smjeru..

U pubertetu si shvatila da ovo nije savršen svijet ili bajka. I pojam živjeli su sretno zauvijek nestaje kad si  lišena svoje djetinje naivnosti, izložena lažima i boli koju ti nanose ljudi. I kažeš sebi da ljubav ne postoji, da je kao i sve ostalo u bajkama. Izmišljena, ušminkana priča kako bi pokušala odvratiti te djevojčice od hladne, okrutne životne istine. Nema sretnih završetaka i ne postoji prava ljubav.

I nastavljaš dalje i u ranoj adolescenciji žigošeš se svim mogućim ožiljcima, podsjećajući sebe na posljedice s kojima se ljudi suočavaju kada su opijeni slatkim otrovom koji nazivamo “ljubav”. Stojiš kraj prijateljica koje pate i gledaš kako drugi čine iste pogreške. Dok druge ozljeđuje lažna nada u pravu ljubav, sebe si naučila zaustaviti svaki trzaj ili treperenje osjećaja zbog kojih bi se mogla zaputiti na tamnu stranu i okusiti to “sretno do kraja života“. Ne, ti sebi kažeš da si ti ona koja je pametna. Ljubav se temelji na povjerenju, a povjerenja nema. Povjerenje je laž kao i sve ostalo. Vidiš da drugima slamaju povjerenje, slamaju im srca.. Drugi te zovu hladnom i bezdušnom. Ali na kraju, nisi li ti jedina koju ljubav nije izigrala, a ni drugi? I tako nastavljaš dalje u svom malom mjehuriću, sama i samo ti vidiš istinu. Sad si se pomirila da nema bajki i sretnih završetaka. A, nešto kasnije….

Odjednom, u jednom  trenutku sve ono za što si radila, sve ono što si se naučila, odlazi kroz prozor i bačeno je u vjetar. Pometeno jednim pogledom, jednim SMS-om, jednim telefonskim pozivom, jednim smiješkom, jednim poljupcem. I sada si poput svih ostalih, ogrnuta bajkama i vilinskom prašinom… Ali baš kao i svi drugi, ne možeš se osloboditi tog osjećaja, te vrućine u tijelu, tih leptirića i vrtloga ljubavi u koji si upala. A kako dani, tjedni, mjeseci prolaze, šarmantni princ zapravo bi mogao biti stvaran. Pitaš se prestajemo li zaista ikada vjerovati u bajke, sretne završetke i šarmantne prinčeve. Je li to ukorijenjeno u nama poput lanca DNK? Kodiran u naša bića, nedostatak za koji nikada nismo znali da postoji. Ali baš u tom trenutku, nema grešaka ili mana. Nema nedostataka. Postoji samo šarmantni princ i vaša bajka. Koncept logike usitnjen je na komade i ništa drugo nije važno.

Prava ljubav je stvarna. Napokon si ga pronašla, nakon godina nade i gubitka vjere napokon si pronašla pravu ljubav. A, nešto kasnije….

I u trenutku, jednako brzo kao što si kao plima naletjela na njega, povlačiše se u more lažova, lažnih i neprikladnih. I u trenu, šarmantni princ je nestao. I opet kao i godinama prije, ostaje ti hladna istina da nema bajki, nema sretnih završetaka ni istinske ljubavi. A definitivno ne postoji nešto poput šarmantnog princa. I naučiš baš kao i svaki drugi prije tebe da nisi imala čaroliju koja pretvara zvijer u princa. Sada imaš svoje vlastite ožiljke i bolove koje ćeš proživjeti dok skupljaš razbijene komade svog ranjenog srca. A gdje je princ sada?

Čak i ako kažeš da ni jedna od ovih priča nije vaša,  neki mali djelić istine je da svaka djevojka potajno čeka da je šarmantni princ pomete s nogu, pronađe pravu ljubav i upadne u vlastitu bajku. Imati taj prvi poljubac koji oduzima dah, taj nevjerojatni prvi spoj, to ekstravagantno bijelo vjenčanje, taj dom iz bajke, tu predivnu djecu, tog savršenog supruga. I koliko god se trudila da to preusmjeriš, to će zauvijek biti naša fatalna mana. Rodno subjektivni kompleks. Beskrajna potreba za pričom o Pepeljugi.

Ali, to ne postoji. I gubimo dane, mjesece, godine, nadajući se potajno ovoj bajci. Dakle, pokupimo svoje slomljene dijelove i ponovno ih zalijepimo. Izađi kroz nova vrata oslobođena lažnih istina i nastavi nositi ožiljke šarmantnog princa poput oklopa. Jednako bedasti kao i svi ostali, zaslijepljeni i opijeni svojom istinom. Baš kao nekad nastavljaš se uvjeravati da više nećeš tako lako uvući u kompleks bajke.

I odjednom, u trenu….

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Komentari

Još nema komentara na članak. Budite prvi!

Komentiraj