Niti jedna bajka niti priča nisu započele s „bila jednom jedna djevojčica koja je sanjala da će jednoga dana biti zlostavljana“. Možda brak njenih roditelja nije bio neki uzor ili primjer, ali možda je mogla vidjeti nešto što ne želi, mogla je tražiti više, željeti više, vjerovati da može bolje.
Takve priče se ne pričaju malim djevojčicama. Što te sve čeka u životu samo zato što si se rodila kao žena? Nitko ti ne govori da tvoje tijelo postaje nešto što se može zlorabiti, komentirati i povrijediti. Nitko ti ne govori da će biti ljudi kojima nikada nećeš biti dovoljno dobra i da ćeš im povjerovati. Ne govore ti da se sama ponekad nećeš razumjeti, da nećeš shvaćati što se događa jer duboko negdje u sebi znaš da to nije prirodno.
Ali, društvo ti govori suprotno…
Govore ti svaki dan kako se trebaš ponašati, kako trebaš izgledati, koju veličinu moraš nositi i gdje ti je zapravo mjesto.
Moraš imati dobar mobitel, auto, kuću ili stan. Jer ljudi koji to imaju su zasigurno sretni i ispunjeni.
Oni imaju ono što mi nemamo, oni su bolji od nas, rade više nego mi i žele to više nego mi to želimo. Oni zbog toga vrijede, a mi ne. Tako izgledaju uspješni ljudi.
Nisam dovoljno pametna, lijepa niti snažna. I što se onda dogodi? Ako nas društvo ne stavi na naše mjesto, izgleda da se onda mi same trebamo smjestimo gdje mislimo da pripadamo.
Vratimo se sada na onu djevojčicu s početka priče. Onu koja je željela biti doktorica, pravnica, glumica, balerina, princeza, veterinarka ili što god si i sama željela.
U našem prirodnom stanju mi smo svemoguća bića koja mogu ostvariti sve što požele.
U svijetu laži i iluzija, mi smo zarobljenice i robovi. Prvo tuđih uvjerenja koja s vremenom postanu i naša.
Naš čuvar zatvora je naša prošlost i iskustva, naše nesigurnosti i strahovi kojima nas društvo hrani.
Pokušavaju nam isprati mozgove tako da bismo od snažnih postale podatne i slabe, da svoju vrijednost više ne procjenjujemo same. Da to čine drugi umjesto nas jer znaju bolje od nas samih. Podvaljuju nam da hrabrost mijenjamo za strah.
Zapitajmo se: ako nekog drugog stavljamo ispred sebe, na pijedestal, na prijestolje, gdje je onda naš položaj? Dajemo li im onda i pravo da nas gledaju s visoka? Je li to pozicija u koju smo se same dovele?
- Dajemo snagu drugima – umjesto da osnažujemo same sebe.
- Dajemo moć drugima – umjesto da je koristimo za sebe.
- Dajemo bezgraničnu ljubav drugima – umjesto da osjetimo kako je voljeti sebe.
Nije li vrijeme da ogolimo sve naše slojeve, tu bespomoćnu i nepovratno oštećenu sebe i umjesto toga otkrijemo – tko smo zapravo?
Ako same ne znamo svoju stvarnu vrijednost, znači li to da nam drugi mogu lijepiti naljepnice s cijenom? Ne, ne moramo se kompromitirati i prodavati po toj smiješnoj i nižoj cijeni.
Uvijek si više nego što misliš.
Vrjednija si od svojih grešaka, prihoda i oblika tijela.
Puno si više od toga! Ne moraš biti neka super žena i superheroj da dokazuješ sama sebi kako zaslužuješ biti voljena i da voliš sebe.
Ne trebaš biti voljena zbog onoga što radiš. Voljena si zbog onoga što jesi i to mora biti dovoljno.