Još se sjećam kada me je, podijelivši loše iskustvo s prijateljicom, prekinula i rekla: „Samo budi zahvalna za sve što imaš. Bit će bolje!”. Odgovorila sam da sam, naravno, zahvalna na onome što imam, ali sam tugovala zbog gubitka nečeg/nekog važnog u tom trenutku. I da, “to” – kao u mom životu ili situaciji – bi se popravilo, ali ne, nije bilo dobro ono što mi se dogodilo, samo po sebi neće biti bolje, i bilo je gotovo. Zar to nije mogla vidjeti?
Nije mogla i nastavila me bombardirati pozitivnim i sretnim, meme vrijednim izrekama, poput, „gledaj s vedrije strane!” i „moglo je biti gore”, sve dok se nisam toliko frustrirala da sam prekinula razgovor. U tom sam trenutku željela biti sa svojim negativnim emocijama, a ne da mi se govori da ih prebolim, ignoriram ili zatvorim u kutiju i pospremim.
Ali moj prijateljica je imala na umu drugu taktiku: toksičnu pozitivnost.
Toksična pozitivnost pridonosi razmišljanju „sve ili ništa“, što je vrsta iskrivljene pretpostavke da stvari moraju biti ili sve dobre ili sve loše. Nitko nije sretan 100% vremena, niti bi trebao biti. Ljudi su višestruki i doživljavaju složena emocionalna stanja. Koliko god na prvu zvučalo sjajno da si dvadeset i četiri sata dnevno pozitivan, to je zapravo štetno za naše mentalno zdravlje. Iako su nada i pozitivnost važni, kao i sve ostalo, mora postojati ravnoteža. Možete li zamisliti da dođete doktoru s otvorenom ranom a on Vam na nju stavi šljokice i kaže da “sve će biti ok!” – tako sam se ja osjećala.
Što je toksična pozitivnost?
“Toksična pozitivnost je pogrešno uvjerenje da je samo ‘dobre’ ili ‘sretne’ emocije prihvatljive za doživljavanje i da će zadržavanje pozitivnog stava riješiti sve ili većinu problema, uključujući probleme mentalnog ili fizičkog zdravlja”
Iako je istina da pozitivan razgovor sa sobom može poboljšati mentalno zdravlje i samopoštovanje, nije zdravo niti moguće poricati sve neugodne emocije. Ali, osoba samo pokušava biti pozitivna! Možda ste tužni ili ljuti, a oni vas samo pokušavaju natjerati da gledate s vedrije strane ili vas ohrabruju. Koliko to može biti loše?
Otrovna pozitivnost je kao da nekome kažete da ste alergični na orahe i da jedu orehnjaču pred vama dok vam govore kako živjeti neustrašivo. Nije fora. Poricanje i izbjegavanje priznavanja i izražavanja naših autentičnih negativnih emocija, uključujući strah, razočaranje, ljutnju, izdaju, drži nas u svijetu iluzija i fantazija i neizbježno šteti našem fizičkom, emocionalnom i mentalnom zdravlju.
Kako toksična pozitivnost utječe na naše mentalno zdravlje?
Budući da toksična pozitivnost obeshrabruje i poriče potpuni izraz ljudskih emocija označavajući određene osjećaje ‘lošim’ ili ‘neprihvatljivim’, ljudi koji se slažu s ovim uvjerenjem mogu potisnuti svoje negativne ili neugodne emocije. Kada se pojave neugodni osjećaji, poput tuge ili čak ljutnje, umjesto da bez osude osjete i žive s tim emocijama i dopuštaju im da se odvijaju svojim tijekom, ljudi koji prihvaćaju pojam otrovne pozitivnosti mogu se na kraju osjećati još gore. Možemo sami sebe osuđivati jer smo uopće doživjeli „loš“ osjećaj ili vjerovati da nešto nije u redu s nama da je tako teško zadržati pozitivan stav. To može imati veliki utjecaj, pojačavajući naše postojeće negativne emocije, uzrokujući da zanemarimo ono što je stvarno za nas i trenirajući se da ne govorimo istinu kada smo povrijeđeni, ljuti ili uplašeni.
Što je alternativa toksičnoj pozitivnosti?
Samo zato što želimo osjetiti svoje negativne emocije ne znači da se na njima moramo zadržavati zauvijek. Ali, postoje zdravi načini da se nosite i počnete ići naprijed bez okretanja toksičnoj pozitivnosti.
Vježbanje svjesnosti/mindfulnessa može vam pomoći da prepoznate i odgovorite na to kako se osjećate na zdrav, suosjećajan način. Priznanje da nešto postoji i imenovanje onoga što jest potvrđuje vaše iskustvo. Ako možete priznati da osjećate neku emociju, bilo da je ugodna ili neugodna, možete odlučiti kako ćete na nju odgovoriti (npr. odspavati kad ste umorni ili pisati dnevnik kada ste frustrirani).
Ako vam netko pokušava “pomoći” s toksičnom pozitivnošću, pokušajte mu objasniti svoje potrebe ako imate kapacitet za to. Pokušajte reći nešto poput:
- Sada samo moram pričati o tome što mi se dogodilo. Mogu li računati da ćeš me saslušati?
- Hvala na brizi. Za mene bi bilo najbolje da budem sa svojim negativnim emocijama prije nego što pokušam gledati s vedrije strane.
- Ono što mi se dogodilo stvarno je boljelo. Želio bih priznati tugu prije nego što pokušam krenuti dalje.
Može biti jako teško nekome govoriti svoju istinu kada već se tako osjećate. Nadajmo se da druga osoba shvaća što radi, sluša vas i poštuje vaše osjećaje. Ako ne, sasvim je u redu odmoriti se od te osobe dok ne budete spremni. A ako primijetite da sami prakticirate toksičnu pozitivnost, postoje drugi načini da bolje odgovorite na emocije prijatelja i obitelji koji bi vam mogli doći po podršku.
Kada vam ljudi kažu kako se osjećaju, najčešće žele da se njihovi osjećaji priznaju, njihovi problemi normaliziraju i da se osjećaju da ih netko sluša i razumije. Pokušajte reći stvari poput :
- Baš je sr*** što ti se to dogodilo. Želiš li razgovarati o tome?
- To zvuči grozno. Mogu vidjeti zašto si uzrujan/a. Ovdje sam ako si trebaš dati oduška.
- Logično je da ste tužan/tužna. Bila je to stvarno teška situacija.
Šanse su da osoba već osjeća tu bol i svjesna je da su njezine okolnosti i situacija loše, odbijanje da priznaju svoju bol sugerirajući im da „samo budu zahvalni da stvari nisu gore“ ili da se „gleda s vedrije strane“ može biti više štetno nego korisno. Ljudi se rađaju sa sposobnošću za cijeli niz emocija i moguće je imati kapacitet za ‘dobre’ i ‘loše’ u isto vrijeme. Zapamtite da je normalno i zdravo osjećati sve svoje emocije – dobre i loše.
Bolno je poništiti svoje osjećaje i smanjiti bol i iskustvo kako bi se osjećali bolje gurajući ih pod tepih. Ne samo da toksična pozitivnost umanjuje vaše emocionalno stanje, ona također povećava sekundarne emocije: na kraju biste se mogli sramiti što ste tužni ili vam je neugodno zbog straha ili ljutnje. Sjetite se toga drugi put kada izgovorite: ” Sve će biti dobro” ili “Ništa ne brini, sve će proći”. Hoće, ali u tom trenu osoba koja to proživljava je u ovdje i sada, a ne u hipotetskoj budućnosti gdje je sada sve super. Ne budite prijatelji iz budućnosti, nego prijatelji sada.
A uostalom priznanje svojih negativnih emocija prvi je korak ka izlječenju od traume i povrijeđenosti. Dakle, sljedeći put kada vam netko kaže da gledate na svjetlu stranu, možete ga podsjetiti da je priznanje tamne strane prvi korak naprijed. 😉