“Tako lijep, sunčan dan, a ja moram poći“, rekla je 21-godišnja Sophie Magdalena Scholl prije nego što su je nacisti pogubili na giljotini. “Ali zašto je moja smrt bitna ako se zbog nas probude tisuće ljudi i pokrenu se u akciju?” Sophie je bila članica Bijele ruže, male, anonimne skupine uglavnom sveučilišnih studenata koji su se nadali da će distribucijom letaka i grafitiranjem javnih površina uspjeti probuditi njemačke intelektualce.

Sedam mjeseci ranije, u lipnju 1942., Sophie je sjedila u predavaonici na Sveučilištu u Münchenu kad je primijetila komad papira ispod svog stola. Podigla ga je i počela čitati: „Tko među nama ima bilo kakvu predodžbu o dimenzijama sramote koja će zadesiti nas i našu djecu kad nam jednog dana veo padne s očiju i s najstrašnijih zločina – zločina koji beskonačno nadmašuju svaku ljudsku mjeru – doći na svjetla dana?” Masovna deportacija Židova u koncentracione logore bila je u potpunosti u tijeku.
Sophie je otišla potražiti svog starijeg brata Hansa, koji je također bio student medicine na Sveučilištu u Münchenu. On nije bio u njegovom stanu, pa ga je ona tamo čekala. Našla je knjigu njemačkog pjesnika Friedricha Schillera na njegovom stolu i počela čitati. Osobito je jedna stranica bila označena. Točne riječi koje je pročitala u pamfletu bile su podcrtane. Sophie je bila prestravljena. Njezin je brat sigurno imao veze s pamfletom. Kad se vratio, Sophie se suočila s njim. Oklijevao je. Stigla su dva njegova prijatelja i na kraju su joj rekli istinu. Njezin brat i četvero drugih bili su dio kampanje anonimnog otpora. Sophie se odlučila pridružiti.
U srpnju je četvorici članova Bijele ruže, uključujući Hansa, naređeno da ljetne praznike provode radeći kao liječnici na ruskom frontu. Na putu su prošli pokraj varšavskog geta i bili užasnuti. Jednom u Rusiji shvatili su da Njemačka gubi od Sovjeta usprkos činjenici da su nacisti tvrdili drugačije. Kada su se u studenom vratili kući osnaženi, Bijela ruža povećala je broj pamfleta koje su izdavali. Grupa je putovala vlakom za distribuciju letaka po cijeloj Njemačkoj. Željeli su stvoriti dojam da je Bijela ruža velika mreža, da je javnost iza njih. Kada su Nijemci u veljači 1943. godine Sovjetima priznali poraz, neki pripadnici Bijele ruže izašli su noću i grafitirali riječi “Sloboda”, “Dolje s Hitlerom” i “Hitlerovo masovno ubojstvo” na gradskoj vijećnici i drugim javnim mjestima. Vjerovali su da se nacistička Njemačka raspada, samo im je potreban narod da to shvate.
18. veljače Sophie i Hans donijeli su kofere pune pamfleta na Sveučilište u Münchenu i ostavili ih u učionicama i hodnicima te na prozorskim oknima. Oni su – neki i kažu samo Sophie – izašli na balkon koji je gledao na jedno od glavnih dvorišta sveučilišta. Dok su učenici izlazili iz razreda, pamfleti su poletjeli s neba iznad njih. Šesti pamflet je bio posljednji. Domar je vidio Sophie i njenog brata, prijavio ih, a nedugo nakon toga uhićeni su. Sophie je bila ispitivana sedamnaest sati.
Četiri dana kasnije, kad se konačno pojavila na “Narodnom sudu” u minhenskoj palači pravde, imala je slomljenu nogu. Kao što je Kathryn Atwood opisala u Ženama herojima Drugog svjetskog rata, u sudnici je bilo Hitlerovih pristaša. Sudac je započeo tiradu o tome kako su pripadnici Bijele ruže oslabili Njemačku. Okrivljenici nisu dobili priliku za govor. A onda, odjednom, zazvoni glas. Bila je to Sophie. “Netko je morao započeti!” povikala je. „Ono što smo rekli i napisali je ono što mnogi misle. Oni se samo ne usuđuju to izgovoriti naglas!” Nakon što je još nekoliko puta prekinula suca, Sophie, njezin brat i drugi član Bijele ruže osuđeni su na smrt. Na poleđini optužnice Sophie je izgrebala riječ “Sloboda.” Za nekoliko sati 22.2.1943 godine, trio je bio na putu prema giljotini. Njezin brat iz bloka je povikao: “Živjela sloboda!”
I zato naša udruga ponosno nosi ime ove hrabre djevojke koje se borila za ono u što je vjerovala…