Ne znam kako vi, ali dok su sve naše oči uprte u Poljsku, jeste li ste se zapitali što se događa u našoj državi i trebamo li se početi bojati za naša prava?
Trebalo je tri mjeseca da se presuda poljskog Ustavnog suda od 22. listopada 2020. konačno pojavi u Službenom glasniku Republike Poljske. Sada je dostavljeno i njezino objašnjenje.
To znači da se počeo primjenjivati novi zakon o pobačaju. Do sada je prekid trudnoće bio dozvoljen nakon silovanja, ako je majčino zdravlje ili život bio ugrožen i ako je fetus ozbiljno oštećen. Ovaj posljednji zahtjev više nije primjenjiv. To znači: čak i djeca koja nemaju šanse da prežive zbog oštećenja fetusa, od sada moraju biti rođena.
U Hrvatskoj prema sadašnjem zakonu koji je na snazi još od 1978. godine i nije se mijenjao, pobačaj se može obaviti na zahtjev do 10 tjedana nakon začeća, a nakon toga u posebnim okolnostima. U Jugoslaviji, pa i Hrvatskoj, 1969. ukinuto je pravilo da povjerenstvo treba odobriti pobačaj u prvih 10 tjedana. Iako su konzervativne udruge hodanjem i primitivnim ispadima pokušale na Ustavnom sudu srušiti zakon iz 1978. i proglasiti ga neustavnim, sud je odbacio te prijedloge. Umjesto toga, 2017. godine ustavni suci naložili su Saboru da u roku od dvije godine donese novi zakon.
Predmet je stajao negdje u ladici Ustavnog suda punih 26 godina. Sabor je, prema toj odluci još u prošlom sazivu trebao ispuniti nalog Ustavnog suda i u zadanom roku donijeti zakon koji neće zabraniti pobačaj, ali će odrediti edukativne i preventivne mjere. Sjećate li se onog pješčanog sata na starim kompjuterima dok smo se spajali modemima, dok ste ga gledali i stiskali, ali ništa se nije događalo? Sličan mi je osjećaj i sada.
Uopće ne želim trošiti ovaj prostor komentirajući rad jednog zastupnika koji trenutno skuplja potpise po Saboru tzv., inicijativu za zabranu pobačaja. Ono što je najtužnije: za stavljanje zakona na dnevni red parlamenta potrebno je najmanje 30 potpisa zastupnika. Možemo se samo nadati da su svi ti potpisnici svjesni kako je i dalje zabrana pobačaja protuustavna, a da su ostali dovoljno inteligentni, ili ih je bar sram pričati o nečemu o čemu ne znaju, pa neće potpisati. Nama, nažalost, nije iznenađenje da u Hrvatskom saboru sjede zastupnici koji niti poznaju, niti poštuju Ustav Republike Hrvatske nego se još i zalažu protiv njegovih temeljnih vrijednosti. MI HRVATI!
No, maknimo se od politike i vratimo se na naša tijela. Ostaje pitanje: zašto ljudi misle da žene žele pobačaj? Ne kao da želi novu torbicu, sladoled ili nešto treće. Dovođenjem u pitanje tko ima veća prava na život majka ili fetus relativizira se nešto kompleksno. Pobačaj nije znak da su žene slobodne i koriste to kao metodu kontracepcije, već znak da su suočene s donošenjem odluke koja je nije nimalo laka.
Idemo krenuti od početka.
Prvi korak ka postizanju jednakosti u reproduktivnim pravima je pružanje mladima sveobuhvatnog spolnog obrazovanja. Upravo obrazovanje pomaže mladima da znaju svoju tjelesnu anatomiju i autonomiju, i pomaže im da steknu kvalitetno znanje o seksualnosti i kontracepciji, kao i o seksualnom i rodno uvjetovanom nasilju. Sveobuhvatan kurikulum presudan je za odgoj samopouzdanih odraslih osoba sposobnih za planiranje svoje budućnosti, uključujući i svoju reproduktivnu budućnost.
Naravno, napori se ne smiju zaustaviti na podučavanju o kontracepciji. Osiguravanje punog pristupa kontracepciji je jednako važno! Uostalom, kontracepcijska sredstva imaju jednu od glavnih uloga u planiranju obitelji. To uključuje svaki oblik kontracepcije – ne samo hormonalni (tablete, flasteri, injekcije itd.), nego mehanički i kirurški, već i hitnu kontracepciju (koja je oblik hormonske kontracepcije , a ne tableta za pobačaj!). Bitno je osigurati pristup tableti za jutro poslije što, na svu sreću, sada imamo priliku bez recepta, tako da se može lako kupiti kad god je to potrebno.
Posljednje, ali ne najmanje važno je – legalan i siguran pobačaj za sve! Kontracepcija nije uvijek 100% učinkovita ili dostupna ženama. Nema koristi od pokušaja sramoćenja trudnica u tišini, u nadi da će se predomisliti oko toga što će provesti postupak. Želimo da pobačaj nije nešto što se ne usudimo javno izgovoriti jer se bojimo stigme, osude i mišljenja ljudi koji misle da mogu govoriti o nečemu što sami nisu prošli. Tko ima veće pravo odlučivati o nama nego mi sami? Zašto je to uopće pitanje u 21. stoljeću?
Protesti ispred bolnica, dobacivanje ženama i letci protiv abortusa koji krase zidove i čekaonice naših bolnica su očiti znak da je naše društvo jako podijeljeno oko ovog pitanja. I to je ok. Ali, to ne znači da zato što imate svoje mišljenje i stavove imate pravo sudjelovati u tuđoj odluci što da radi sa svojim tijelom.
Ako učinimo legalni pobačaj nepristupačnim, to ne znači da ih neće biti, jednostavno će se pobačaji raditi ilegalno, u drugim zemljama i tako ćemo samo ugroziti zdravlje i živote mnogih žena. Nužno je prepoznati pobačaj kao jedan od ključnih aspekata prava na odlučivanje o vlastitom tijelu koji je neizbježan dio izgradnje društva otvorenog uma usmjerenog na dobrobit i sigurnost svih njegovih članova.
I kao što vas nitko ne pita o vašem tijelu nego vas liječe u bolnici kada ste bolesni bez obzira kakvim ste životom živjeli, jer svi imaju pravo na jednak tretman, zamislite kako bi vam bilo kada bi vam netko onda rekao da zato što ste pušili, niste vježbali i zdravo se hranili, niste pazili na zdravlje, ukratko, da vas ne mogu liječiti.
Kako biste se osjećali da vam uskrate pomoć kada je najviše trebate? Vjerujem da niti jedna žena ne bi željela abortus koristiti kao metodu kontracepcije i da je sama odluka jedna od gorih koje žena treba donijeti u svom životu. I zato, umjesto da osuđujemo, pozivamo se na prava fetusa, raspravljamo o ženama kao inkubatorima bez mozga, pozivamo se na priziv savjesti, razmislimo o sljedećem:
Pravo žene da odluči o pobačaju ne proistječe samo iz nekog prava na njezino vlastito tijelo, niti je to dio njezinog prava na privatnost. To pravo dolazi iz ženinog položaja u društvu. U našem društvu žena je prvenstveno odgovorna za svoje vlastito uzdržavanje, sama snosi medicinske troškove tijekom trudnoće i poroda za koje plaća naknadu kao i svi ostali korisnici sustava. Ona je odgovorna za ispunjavanje materijalnih i emocionalnih potreba svog djeteta. Zbog toga su ženski životi pod velikim utjecajem njihove djece, dok je utjecaj na cjelokupnu zajednicu koja misli da može odlučivati o ovim pitanjima zanemariv. Ako ništa, samo zbog ovih argumenata, želimo da se shvati da je žena, a ne država ili crkva, primarni zaštitnik djetetova prava na život. S obzirom na ove nepobitne činjenice, čini se jasnim da u ovom društvu isključivo žena ima pravo donositi odluku o opravdanosti pobačaja. Nitko drugi.